Đuro Goluban – 70 godina braka, 80 godina u vatrogastvu i 95. rođendan.

21.1.2011. Događanja

Samo pet godina dijeli junaka ove priče Đuru Golubana do navršenog stoljeća života.

Rođen 5. lipnja 1916. u Zaboku od oca je naslijedio sklonost prema glazbi i zajedno s njim već od navršene 15. godine postao članom puhačkog orkestra DVD Zabok.

Vedrog pogleda svijetlih očiju bez pomoći naočala tek uz malu potporu štapa, prava je enciklopedija događanja u DVD-u.

U matičnu knjigu DVD Zabok upisan je 17. svibnja 1931. i poput ostalih članova osim glazbe bio je i u aktivnom sastavu. U to vrijeme gasio se požar kantama pa je za dostavu u 'živom lancu' trebalo puno ruku, za što su koristili i glazbenike. Kasnije je nabavljena i prva ručna štrcaljka, a potom i motorna. Danas ga raduju lijepo opremljen vozni park, uređen vatrogasni dom, suvremena oprema i brojno članstvo. S velikim zanimanjem slušao je predsjednika Vladimira Tršinskog o nastojanjima da DVD uspješno radi na svim poljima djelovanja i okupljanja stanovnika. Smatra da je rad osnovno mjerilo vrijednosti i egzistencije. Za sebe kaže da je uz oca naučio i radio kolarski zanat. Bavio se mesarijom, a i sviranje je donijelo poneki novčić. Svoj radni vijek proveo je na željeznici u Rijeci, Kastavu, Krapini, Konjščini i Bedekovčini. U invalidskoj mirovini je od 1957.

Glazba je bila ozbiljan posao i njeno vođenje povjeravano je pravim stručnjacima. Tako se sjeća da su angažirali kapelnika Dragutina Vidovića iz Krapine. Kapelnik se vratio nakon nekog vremena u Krapinu i prilikom natjecanja vatrogasnih glazbi u Krapini Zabočani su bili prvi, a Krapinci drugi. Taj se događaj dugo pamtio uz izreku kako je svakom učitelju drago kad ga učenici nadmaše. Puno se pažnje posvećivalo vježbanju. Tako se za svaki neopravdani izostanak s probe plaćalo deset dinara kazne. Kako je to bio veliki novac jednom je od oca morao posuditi novac da plati kaznu ali je istovremeno zaradio i batine da se to više ne ponovi.

U DVD-u je svake godine organizirano šest vatrogasnih zabava i prihod je bio glavni izvor za financiranje gradnje vatrogasnog spremišta. Novaca je bilo malo pa je društvo nabavljalo za članove kacige i opasače sa sjekiricama, a uniforme su kupovali sami. Puno su tada pomagali sponzori, obrtnici i poduzetnici koji su vatrogastvo doživljavali kao sastavnicu svog gospodarskog opstanka i razvoja. Danas je sve ovo što imaju prava blagodat, kaže Đuro.

Redovito čita novine i prati TV program. Naočale koristi tek kad su sitna slova. Dva puta je bio u bolnici. Prvi puta 1937. u vojsci kad je osjetio upalu slijepog crijeva, pobjegao je iz bolnice i do danas nije operirao. Imao je još jednom nekih problema i to je sve. Previše se ne uzbuđuje jer, kako kaže, uvijek je bilo negativnih pojava u društvu, no ipak manje. Za njega je i blagodat sedamdeset godina zajedničkog života u braku s godinu dana mlađom suprugom Ankom. Njoj zahvaljuje i za brigu o njegovu zdravlju, prehrani i sitnim željicama. Imaju dvoje djece i nekoliko unučadi. Žive u Bedekovčini.

U našem susretu sudjelovali su i članovi upravnog odbora i predstavnik VZ KZŽ. Zajednička fotografija ostat će kao ugodna uspomena na susret s čovjekom koji će uskoro primiti posebno, jedinstveno priznanje HVZ za osamdeset godina rada u vatrogastvu. Uz želje za dobro zdravlje upućujemo i čestitke uz 70. obljetnicu braka u lipnju ove godine, 80. obljetnicu staža u vatrogastvu i 95. rođendan.

Izvor: Boris Uhernik, Zagorski list

Na slici: Đuro Goluban i zajednička slika za sjećanje

  • Ispiši: