Azarbejđanski glavni grad Baku bio je domaćin prvih Europskih igara u povijesti. Hrvatska reprezentacija nastupila je na elitnoj europskoj smotri sa 107 sportaša. Među odabranom elitom bila su i dva zagorska sportaša, Matija Lukina, triatlonac TK Rudolf Perišin iz Gornje Stubice i Matija Mihalić, streličar SK Oroslavje. Osim zajedničkog imena, ovu dvojicu iznimnih sportaša veže i velika profesionalnost, marljivo treniranje i neizmjerna ljubav prema sportu. Veže ih činjenica da su momentalno najbolji sportaši u Hrvatskoj u svojim disciplinama. Lukina je već duže vrijeme najbolji hrvatski triatlonac, dok je Mihalić, iako još junior, najbolji hrvatski seniorski streličar. Upravo je u kvalifikacijama u Bakuu oborio i hrvatski rekord u olimpijskom luku, koji sada iznosi 665 krugova. Obojicu ih veže i isti san, a to su Olimpijske igre u Riju iduće godine. Još uvijek su obojica u igri. Nešto lakši put bi trebao imati Mihalić, no nema lakog puta prema najjačem sportskom natjecanju. Potrebni su nadljudski napori, a oni obojica to znaju i spremni su sve učiniti da nakon ove zlatne stranice zagorskog sporta, ispišu i i iduću, još sjajniju. Lukina je triatlon na EI završio na 43. mjestu, dok je Mihalić bio odličan i završio na 17. mjestu. U prvom krugu nakon kvalifikacija Mihalić je izbacio europskog prvaka Izraelca Guya Matzkina rezultatom 6:2, no ždrijeb ga nije mazio, pa je već u slijedećem kolu naišao na olimpijskog pobjednika Ukrajinca Rubana, koji ga je pobijedio rezultaom 7:1. Uz spomenuti dvojac, put Bakua su krenuli i Nenad Mihalić, Matijin otac koji je bio njegov trener i Pavel Potočki koji je bio mehaničar u biciklističkoj ekipi. O svojim iskustvima s prvih Europskih igara Lukina i Mihalić odlučili su progovoriti za naš list.
ZL: Kako ste izborili nastup na Europskim igrama?
LUKINA: Ja sam bio 56. na europskoj ljestvici, a u Bakuu je nastupilo 65 triatlonaca. Bodove sam ostvarivao kroz plasmane među prvih 20 na utrkama Europskog kupa, a pomoglo mi je i treće mjesto na Prvenstvu Balkana, kao i peto na Mediteranskim igrama.
MIHALIĆ: Zajedno sa svojim kolegom Gligorskim prvo sam nastupio na Granx prixu u Grčkoj, gdje je on bio nešto bolji. No slijedio je niz drugih natjecanja gdje sam ga pobjeđivao i pokazao bolju formu, pa se vodstvo saveza odlučilo da ja idem na EI. Žao mi je što nismo imali još jednog kvalitetnog strijelca da nastupimo i u ekipnom dijelu natjecanja.
ZL: Kako ocjenjujete svoje nastupe na prvim Europskim igrama?
LUKINA: Imao sam broj 43 i završio sam na 43. mjestu, no nisam zadovoljan. Očekivao sam plasman među prvih 20 triatlonaca. Zakazao sam na plivanju, gdje sam izgubio 50 sekundi koje poslije nisam mogao nadoknaditi. Da nesreća bude veća, upravo sam plivanje najviše trenirao, no triatlon je vrlo složen sport koji se sastoji od tri zasebna sporta i vrlo je teško pogoditi najbolju formu za sva tri sporta u isto vrijeme. Samo tjedana dana kasnije odradio sam odličnu utrku na Europskom kupu u Bugarskom Burgusu, gdje sam zauzeo 19. mjesto. Možda smo moj trener i ja za jedan tjedan promašili optimalnu formu.
MIHALIĆ: Ja sam prezadovoljan. Još uvijek sam junior, a uspio sam srušiti hrvatski seniorski rekord i pobijediti bivšeg seniorskog prvaka Europe. Ždrijeb mi baš nije bio sklon, ali 17. mjesto u Europi među seniorima lijepi je uspjeh.
ZL: Što vam znači ovaj nastup na Europskim igrama?
LUKINA: Bila mi je čast biti dijelom te manifestacije. Velika je to stvar. Skupio sam iskustvo za nadolazeća natjecanja. Ujedno, to je bila i velika promocija mog sporta, triatlona.
MIHALIĆ: Definitvno najveći turnir na kojem sam nastupio. Na momente sam se osjećao kao da sam na olimpijskim igrama. Imao sam veliku tremu, koja je kroz natjecanje prolazila.
ZL: Kako su Europske igre bile organizirane?
LUKINA: Ja mislim da bolje od ovoga ne može, zapravo ne znam što se više od ovoga može napraviti. Pazili su nas i mazili na svakom koraku. Sve je bilo savršeno na svom mjestu. U Bakuu je čak bila jedna posebna traka za Europske igre, kojom su se vozili samo sportaši i to su građani Bakua maksimalno poštivali.
MIHALIĆ: Slažem se s Matijom. Ničega nam nije nedostajalo. Mi streličari smo imali čak skladište na samom gađalištu, što do sada nisam doživio. Obično bi morali vući svoje lukove za sobom u hotel. Posebno me se dojmilo medijsko praćanje, koje je bilo na visokom nivou.
ZL: Kako vas se dojmio Baku?
LUKINA: Imao sam jednu slobodnu večer i otišao sam s podzemnom. Baku je kopirao mnoge svjetske velegradove, prije svih London i Dubai. Mi sportaši smo pak bili smješteni u olimpijsko selo koje je nalikovalo američkim resortima.
MIHALIĆ: Vidi se da su potrudili maksimalno ukrasiti grad. Čak su postavili i ukrasne zidove, da se ne vide neki neuređeniji dijelovi grada. Tako sam iza jednih ukrasnih zidina blizu centra vidio i tipično romsko naselje, iako su se domaćini trudili istaknuti samo sjaj svoga grada.
ZL: Kakvi su vam planovi do kraja godine?
LUKINA: Za dva tjedna me očekuju Balkanske igre, a posebno me raduje što će se održati kod nas u Zagrebu, točnije na Jarunu, kojeg poznam kao svoj džep. Ako to dobro odradimo, Hrvatska će dobiti i Europski kup. Do kraja godine mislim nastupiti na 2 svjetska i 3 europska kupa. Pokušat ću se probiti prema TOP-20 u Europskom kupu. Sve je žešća konkurencija i sve je teže izboriti pravo nastupa na Svjetskom, ali i Europskom kupu. Pojavljuju se Amerikanci i Australci, što daje dodatnu zanimljivost, ali nama Europljanima otežava napredovanje na listi. Formu ću brusiti i kroz Bundesligu.
MIHALIĆ: Ovaj tjedan nastupit ću na Grand Prix natjecanju u Rumunjskoj, gdje se nadam skupljanju bodova i plasmanu između prvih pet. Špica sezone za mene je Svjetsko prvenstvo koje će 23. 7. početi u Kopenhagenu.
ZL: OI u Riju još uvijek su velika želja?
LUKINA: Nisamo odustao od toga, ali bit će jako teško. Europa daje 30 triatlonaca, a već su devet mjesta zauzeli Francuzi, Nijemci i Britanci. Ostaje je još 21 mjesto. Bilo bi mi puno lakše da sam primjerice u Aziji ili u Južnoj Americi. Plasmanom među 20 na Europskom prevnstvu izborio bi Rio.
MIHALIĆ: Ja bih plasmanom na 18. mjesto u Kopenhagenu već osigurao vizu za Rio. Na EI bio sam 17., ali u Kopenhagenu će konkurencija biti jača za Koreance i Amerikance. Ne uspijem li tamo, čeka me još Svjetski kup u Wroclawu gdje bih se trebao plasirati na prvo ili drugo mjesto.
ZL: I za kraj, kako ste zadovoljni svojim statusom?
LUKINA: Više me cijene vani, nego u Hrvatskoj. Njemački mediji pišu više o meni od hrvatskih. Dosta se snalazim sam. Što se tiče Europskih kupova, to mi rješava savez. Pomažu mi i Županija i Općina Gornja Stubica, iako sponzore većinom pronalazim sam. U susret mi izlaze Terme Jezerčica s beplatnim bazenom, Fitness centar Jezerčica kojem je vlasnik Siniša Kuhta gdje besplatno treniram i kiropraktičar Michael Šantek. Imam stipendiju od 300 kuna, htio sam otići u Zagreb gdje bi imao stipendiju od 1.600 kuna, ali općina G. Stubica mi je izašla u susret, pa sam odlučio ostati. Uskoro ću trebati novi bicikl koji stoji 4.000 eura. Još ne znam kako ću zatvoriti financijsku konstrukciju.
MIHALIĆ: Da nisam u talent programu HOO – a bila bi katastrofa. U streličarskom savezu je loša situacija. Stipendiju niti ne dobijem na ruke, ona odlazi na putovanja, vitamine i opremu. Kad sam postao svjetski juniorski prvak tvrtki WIN and WIN, poslao sam dopis i oni su mi donirali luk. Grad Oroslavje i Županija kupili su mi drugi luk. Nažalost, ne mogu dobiti stipendiju jer nisam upisao fakultet, a razlog tome je upravo taj što sam sve svoje resurse usmjerio prema plasmanu na OI u Riju.
