Petar Dolić
Portreti – skulpture u staklu
ponedjeljak, 19. listopada 2020. u 18:00 sati
____________________________
Petar Dolić u ovom je trenutku bez sumnje najjače ime srednje generacije na suvremenoj hrvatskoj kiparskoj sceni. Predana, ozbiljna i kontinuirana istraživanja i eksperimentiranja u različitim skulptorskim materijalima, bez rigidne odluke za tzv. hladne i tvrde, tople i mekane, prirodne ili artificijelne materijale, uvijek su u radovima ovog umjetnika rezultirala iznimno zaokruženim, stilski i motivski inventivnim serijama skulptura većeg ili manjeg formata. Dolić je umjetnik koji nikada nije slijedio trendove, postojano je gradio svoj svijet tema i motiva, i u dvadeset je godina stasao u ime čijim se skulpturama i objektima teško može naći zanatska, motivska ili stilska mana.
Trajni senzibilitet za tradiciju biomorfne, organičke i vitalističke skulpture pokazao se u radovima Petra Dolića neraskidivim dijelom njegovog svjetonazora – materijalnim, vanjskim produžetkom njegove unutrašnje percepcije svijeta. Visok stupanj senzibiliteta za oblike, motive i materijale iz prirode ovaj je umjetnik uvijek delikatno spajao s idejom reduciranja i apstrahiranja doslovnog prenošenja realističkog viđenja svijeta, gdje je u pojedinim radovima asocijacija na motiv ostajala zadržana tek u boji materijala ili samom odbiru materijala u kojemu je radio. „U Dolićevoj se formaciji jasno prepoznaje tradicija moderne hrvatske skulpture, točnije one koju su stvarali protagonisti druge polovice 20. stoljeća“ (Zvonko Maković). Ne samo umjetnikovog profesora na ALU Šime Vulasa, već prepoznajemo „tragove Branka Ružića, Raula Goldonija, Kuzme Kovačića, Slavomira Drinkovića pa i daleke reminiscencije na Miroslava Šuteja“ (Z. Maković). No, slažemo se kako navedena imena ne ukazuju na direktno nadovezivanje, već na „širinu referentnog kruga u kojemu se ovaj kipar formirao, a u taj krug ne ulaze samo srodnosti i nagnuća, nego podjednako i otkloni od umjetnosti spomenutih umjetnika“ (Z. Maković).
Zadnjih desetak godina od velikih komada plave staklene mase stvara mnogo manjih oblika (od prirode, vode do portreta ljudi), gdje u procesu oblikovanja svakog pojedinog komada stakla ne stavlja u drugi plan osnovne elemente kiparske forme: masu / volumen, dinamiku oblika, meke prijelaze svjetla i sjene na površini skulpture ili odnos punog i transparentnog. Odlazi, štoviše, korak dalje i skulpturu tretira kao formu kroz koju prolazi svjetlost i upravo ju ta komponenta svjetlosti do kraja čini kompletnim skulptorskim objektom koji u ovoj velikoj seriji iz 2020. godine tematizira ljudski portret. Dajući svojim portretima konkretna imena značajnih umjetnika, Dolić time ukazuje i na puteve vlastite inspiracije, ali i kruga ljudi koje iznimno cijeni. Tako se u ovoj novoj seriji našao i izvrstan portret Ksavera Šandora Gjalskog, kao mali hommage manifestaciji Dani Ksavera Šandora Gjalskog u Zaboku.
Predrasuda o tvrdoći staklene mase u Dolićevim je skulpturama višestruko zanijekana, ne samo načinom organičkog i mekog oblikovanja, nego i uvođenjem teme svjetlosti kroz transparentan volumen. Dolić staklo ne lijeva, već ga obrađuje poput kamena, brušenjem, dakle, sporom metodom skidanja slojeva sa sirovog grumena stakla te na kraju zaglađivanjem i cizeliranjem, što sam kao postupak naziva ‘modeliranje svjetlom’.
Skulpture Petra Dolića nikada nisu bile energetski i volumenski mrtve, zanatski savršene forme koje su tu tek da nas zadive tehničkom bravuroznošću kipara. One su sukreirale novu razinu životnosti portretiranih u tek nekoliko poteza, gotovo skicozno. Izniman umjetnikov talent da u svega nekoliko poteza izdvoji prepoznatljive crte lica i karaktera portretiranih, ubraja ga također u vrsne portretiste. I čini nam se kako se i nakon desetak godina još uvijek ne možemo zasititi njegovih ‘plavih’ skulptura, ma koliko god da ih izlazi ispod njegove marljive kiparske ruke! Svaka je nova serija jednako očuđujuća, čarobna i zatravljujuća, prisiljavajući pisca ovih redaka da napusti strogi kunsthistoričarski vokabular i prijeđe u područje književnih žanrova i asocijacija, a možda i u budućnosti nekog tonkovskog soneta. Baš u skladu s Danima Gjalskog – kao da se nekim situacijama, sinkronicitetima i metaforama ponekad jednostavno ne može pobjeći.
Iva Körbler
______________
BIOGRAFIJA:
Rođen 1975. u Travniku, diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1999. u klasi Šime Vulasa, a pohađao izborni kolegij medaljarstva i male plastike u klasi Damira Mataušića. Do sada je izlagao na 65 samostalnih i 75 skupnih izložbi, i dobitnik je brojnih nagrada; od Rektorove nagrade, preko nagrada na natječajima za skulpture, Prve nagrade na trijenalu hrvatskog akvarela do Nagrade galerije Forum 2012. godine.
Autor je mnogih značajnih spomenika javne plastike poput „Podmornice“ na zagrebačkom Velesajmu, Spomenika poginulim braniteljima u Labinu, Spomenika Oluji 95 u Kninu, Spomenika pomorcu i pomorstvu u Rijeci, Spomenika poginuloj djeci u Domovinskom ratu u Slavonskom Brodu, Spomenika Tvrtkov biljeg u Prozoru u Rami (BIH), estetski osmišljene sakralne plastike po Hrvatskoj i BIH, ali i autora skulpture koja se dodjeljuje kao nagrada za Animafest.
Mnoga djela nalaze mu se u stalnom postavu muzejâ, privatnim kolekcijama kod nas i u inozemstvu.
Član je HDLU- a i HZSU- a, živi i radi kao samostalni umjetnik u Zagrebu.
Vijest pripremila:
Bojana Birač
voditeljica galerije
