PUČKO OTVORENO UČILIŠTE ZABOK POZIVA VAS NA OTVORENJE IZLOŽBE
‘Slikarstvo pokrenuto svjetlošću’
Đuro Seder
utorak, 22. rujna 2020. u 18:00 sati
GRADSKA GALERIJA ZABOK, Zivtov trg 10/I
________________________________________________
______________________________________________
NAPOMENA: Molimo da se obrati pažnja na održavanje fizičke distance i nošenje maski.
________________________________________________
U suvremenom hrvatskom slikarstvu, opus Đure Sedera nezaobilazna je postaja
koja svjedoči o iznimnoj analitičkoj i introspektivnoj snazi umjetnika da se u
pojedinim vremenskim periodima zapita o nemogućnosti i mogućnosti slike, o
smislu i besmislu slikarskog procesa, koja će ga od ranog apstraktnog
ekspresionizma i enformela voditi do egzistencijalističko-gorgonaških redukcija,
crnih sažimanja do ponovnog „osobnog obrata u volju slikanja“ (Seder) i
vraćanja boji, gesti, materiji. Naime, problemski, morfološki, tematski i stilski
rasponi koje zrcali Sederovo slikarstvo ne bi bili mogući bez „umjetnikove
sklonosti dubokoj meditativnoj osjećajnosti koja ga je vodila slikarskom
istraživanju u kategorijama svjetlosti i tame“ (Zdenko Rus).
Na takvoj „pozadini dugoga trajanja“ (Tonko Maroević), sve su umjetnikove
faze (morfološke i tematske) iznimno uvjerljive i opravdane, jednako kao što
nemamo što dodati ili prigovoriti njegovoj inačici ekspresionizma koji je postao
opći znak vremena, s kojim se Seder „sinkronizirao na način doista
samokretajućeg i samopotičućeg nastojanja – puknuće između ovostranosti i
onostranosti nije više tragično raspolovljeno“ (Z. Rus). No, poticajni i krepki
talozi tradicije i velikih prethodnika modernizma uvijek postoje u tkivu djela pa
se tako s današnjim vremenskim odmakom ne možemo ne složiti s tezom
Zdenka Rusa iz 1987. kada nas upućuje kako Sederovi impulsi dolaze iz vlastite
sredine: „onog Tartaglina kulta slikanja i Hermanova mita ekspresije“, ističući
kako te veze nisu izravno vidljive, ali su prisutne.
Mlađe generacije hrvatskih umjetnika i kustosa danas percipiraju Đuru Sedera
isključivo kao značajnog predstavnika novog vala europskog ekspresionizma i
tzv. Nove slike u hrvatskom suvremenom slikarstvu, iako je slikar kao član
Gorgone prošao kompleksan autodijalog o temi ispražnjenosti prizora i stvari na
slici, „položaju mučne praznine bez lika čovjeka“ (Seder), koja se u ranijim
djelima iskazivala kroz enformelni senzibilitet i crno-bijelu inačicu
suprematizma. Jer Seder se tek povremeno, kratkotrajno prepuštao
gorgonaškoj ironiji, nihilizmu, i besperspektivnosti, pokušavajući kroz suvisle
analize svijeta oko sebe vratiti slici smisao postojanja. Da vjeruje u trajnu
opstojnost slike i njezinu značajnu funkciju u suvremenosti, kao i da nakon
radikalne „spekulacije o svjetlosti koja slikarski izgovara svijet koji svijetli“
(Zdenko Rus) dolazimo do „pitanja o transcendenciji, putu prema unutra“
(Mirko Jozić), religioznim temama i mjestu Krista u Sederovu djelu, to za svakog
pažljivog čitača Sederova djela neće biti neutemeljen i alogičan put unutarnjeg
umjetnikova razvoja. Naime, umjetnikove kršćanske teme jedan su od najboljih
primjera suvremenog sakralnog slikarstva i izvan hrvatskih granica pa je tako
Marin Ivanović recentno kontekstualizirao Sederov sakralni opus kao „jednu od
najviše rangiranih sakralnih cjelina naše suvremene umjetnosti, za razliku od
brojnog vrludanja nad ambisom izuzetnog kiča, čija je banalnost, naracija i
dekorativnost obezvrijedila temu“.
S jedne je strane (ex)gorgonaška osjetljivost na probleme čovjeka u današnjem
društvu Sederu pojačala senzibilitet prema temi socijalno-egzistencijalnih
nepravdi („Kontejneraši“, „Sakupljač plastičnih boca“, „Kontejneri“, „1. Maj“),
koja će se punom snagom otjelotvoriti u umjetnikovim recentnim slikama, no s
druge je strane takav ciklus temâ preslika svijeta u kojem smo zaboravili na
Boga, milost prema drugomu, suosjećajnost i socijalnu pravdu.
Već je više puta naglašeno kako se kao središnja tema Sederovog djela može
istaknuti ljubav, odnosno, ljubav koja je njegova velika sporedna podtema jer
nije na svim slikama formalno ili ikonografski vidljiva. Općoj ljubavi prethodi
čežnja: „kroz velike ljudske čežnje, poput čežnje za susretom, čežnje za ljubavlju
i čežnje za spasenjem“ (Mirko Jozić), dolazimo do odgovora koji opravdava našu
zemaljsku egzistenciju. Seder u svojem djelu nudi cjelovite odgovore koji će za
neke ići prema interpretaciji novog oblika Božje nazočnosti u čovjeku, a za
druge prema novom obliku čovjekove nazočnosti u svijetu.
„Duh vremena je kroz Sederovo slikarstvo procvjetao. Umjetnik nije popustio
pred njegovom destrukcijom, nije dozvolio da ga samelje u neaktivnosti u koju s
godinama i rastućim ugledom zapadaju njegovi brojni kolege svih generacija.
Njegova zima prešla je u proljeće“, zapisat će nedavno Feđa Gavrilović.
Bez obzira na umjetnikovu neukroćenu gestu i bujnu materičnost slike – koja
više govori u prilog metafizičkim obračunima sa samim sobom i drugima, gdje
se simbolički želi premostiti ograničenja materijalnog svijeta – Sederovo je djelo
snažan manifest nade u ljubav i ipak neko bolje čovječanstvo. On na sjajećem
vrhuncu mudrosti svojeg života – kao i Slobodan Vuličević – ne vjeruje
predapokaliptičnim ljudima, ali uporno navija za Čovjeka.
Iva Körbler
___________
BIOGRAFIJA:
Đuro Seder (Zagreb, 1927.), diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih
umjetnosti u Zagrebu u klasi Antuna Mezdjića, a 1953. završio specijalku iz
slikarstva kod Marina Tartaglie. Bio je član umjetničke grupe Gorgona. Radio je
kao ilustrator i grafički dizajner do 1981., kada počinje raditi kao docent na ALU
u Zagrebu, gdje i danas ima svoj atelijer u statusu profesora emeritusa.
Objavljivao je pjesme tijekom 1960- ih i 1970- ih (Razlog, Kolo, Forum,
Republika), a u nakladi BiblioTeke godine 1978. izlazi mu zbirka pjesama „Otac
iz lonca“.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja strukovnih udruga za životno djelo te
glavnih nacionalnih nagrada (Vladimir Nazor, Danica s likom Marka Marulića).
Redovni je član HAZU od 2000. godine, a od 2011. obnaša i funkciju voditelja
Gliptoteke HAZU. Radovi mu se nalaze u svim najvažnijim hrvatskim muzejskim,
galerijskim, crkvenim i privatnim zbirkama, ali i izvan naših granica (Graz,
München, Budimpešta, New York).
suprematizma. Jer Seder se tek povremeno, kratkotrajno prepuštao
gorgonaškoj ironiji, nihilizmu, i besperspektivnosti, pokušavajući kroz suvisle
analize svijeta oko sebe vratiti slici smisao postojanja. Da vjeruje u trajnu
opstojnost slike i njezinu značajnu funkciju u suvremenosti, kao i da nakon
radikalne „spekulacije o svjetlosti koja slikarski izgovara svijet koji svijetli“
(Zdenko Rus) dolazimo do „pitanja o transcendenciji, putu prema unutra“
(Mirko Jozić), religioznim temama i mjestu Krista u Sederovu djelu, to za svakog
pažljivog čitača Sederova djela neće biti neutemeljen i alogičan put unutarnjeg
umjetnikova razvoja. Naime, umjetnikove kršćanske teme jedan su od najboljih
primjera suvremenog sakralnog slikarstva i izvan hrvatskih granica pa je tako
Marin Ivanović recentno kontekstualizirao Sederov sakralni opus kao „jednu od
najviše rangiranih sakralnih cjelina naše suvremene umjetnosti, za razliku od
brojnog vrludanja nad ambisom izuzetnog kiča, čija je banalnost, naracija i
dekorativnost obezvrijedila temu“.
S jedne je strane (ex)gorgonaška osjetljivost na probleme čovjeka u današnjem
društvu Sederu pojačala senzibilitet prema temi socijalno-egzistencijalnih
nepravdi („Kontejneraši“, „Sakupljač plastičnih boca“, „Kontejneri“, „1. Maj“),
koja će se punom snagom otjelotvoriti u umjetnikovim recentnim slikama, no s
druge je strane takav ciklus temâ preslika svijeta u kojem smo zaboravili na
Boga, milost prema drugomu, suosjećajnost i socijalnu pravdu.
Već je više puta naglašeno kako se kao središnja tema Sederovog djela može
istaknuti ljubav, odnosno, ljubav koja je njegova velika sporedna podtema jer
nije na svim slikama formalno ili ikonografski vidljiva. Općoj ljubavi prethodi
čežnja: „kroz velike ljudske čežnje, poput čežnje za susretom, čežnje za ljubavlju
i čežnje za spasenjem“ (Mirko Jozić), dolazimo do odgovora koji opravdava našu
zemaljsku egzistenciju. Seder u svojem djelu nudi cjelovite odgovore koji će za
druge prema novom obliku čovjekove nazočnosti u svijetu.
„Duh vremena je kroz Sederovo slikarstvo procvjetao. Umjetnik nije popustio
pred njegovom destrukcijom, nije dozvolio da ga samelje u neaktivnosti u koju s
godinama i rastućim ugledom zapadaju njegovi brojni kolege svih generacija.
Njegova zima prešla je u proljeće“, zapisat će nedavno Feđa Gavrilović.
Bez obzira na umjetnikovu neukroćenu gestu i bujnu materičnost slike – koja
više govori u prilog metafizičkim obračunima sa samim sobom i drugima, gdje
se simbolički želi premostiti ograničenja materijalnog svijeta – Sederovo je djelo
snažan manifest nade u ljubav i ipak neko bolje čovječanstvo. On na sjajećem
vrhuncu mudrosti svojeg života – kao i Slobodan Vuličević – ne vjeruje
predapokaliptičnim ljudima, ali uporno navija za Čovjeka.
___________
BIOGRAFIJA:
Đuro Seder (Zagreb, 1927.), diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih
umjetnosti u Zagrebu u klasi Antuna Mezdjića, a 1953. završio specijalku iz
slikarstva kod Marina Tartaglie. Bio je član umjetničke grupe Gorgona. Radio je
kao ilustrator i grafički dizajner do 1981., kada počinje raditi kao docent na ALU
u Zagrebu, gdje i danas ima svoj atelijer u statusu profesora emeritusa.
Objavljivao je pjesme tijekom 1960- ih i 1970- ih (Razlog, Kolo, Forum,
Republika), a u nakladi BiblioTeke godine 1978. izlazi mu zbirka pjesama „Otac
iz lonca“.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja strukovnih udruga za životno djelo te
glavnih nacionalnih nagrada (Vladimir Nazor, Danica s likom Marka Marulića).
Redovni je član HAZU od 2000. godine, a od 2011. obnaša i funkciju voditelja
Gliptoteke HAZU. Radovi mu se nalaze u svim najvažnijim hrvatskim muzejskim,
galerijskim, crkvenim i privatnim zbirkama, ali i izvan naših granica (Graz,
München, Budimpešta, New York).
S poštovanjem,
Bojana Birač
voditeljica galerije
