Pozivamo Vas na promociju književnog prvijenca – autobiografskih kratkih priča autora Saše Muminovića
Iz predgovora:
Saša je Saša, nije Aleksandar, nije Aco; Saša nije doktor koji liječi ljude, Saša nije pisac (kolike su zasluge kućne sociologinje, njegove Mojce, koja mu je objasnila vid egzistencijalne upitnosti od pisanja, nije bitno koliko je važno; a i Cija, simptomatični oblik jezičnog izričaja trogodišnje kćeri Lucije, vjerojatno bi nešto rekla da ju se pita); Saša mnogo toga nije, ali jest sve ono što je ispisao u koherentnim crticama svoje autobiografske proze. – Srebrenka Hotko-Cernić, Kamanje, 2018.
Sažetak:
Autobiografske kratke priče. Nekad te nešto pritisne pa moraš o tome razmišljati. Ne mora biti veliko, odlučujuće, može biti neka sitnica. Sitnica, ali teška. Toliko teška da ti ne da mira. Ne mora biti čak niti aktualna. Ona se provuče kroz sjećanja i dođe u sadašnjost te počne lagano kljuckati. Tako su i mene neke stvari počele kljuckati, a moja Mojca je rekla: „Pa napiši ih“. I tako sam napisao. Nije to prava literatura, kako je to o knjizi napisao g. Branko Šömen. To je zabava koja je meni pomogla izboriti se s nekim teškim sitnicama. Neke priče su možda i previše osobne. U jednom trenutku sam ih čak htio i izbaciti iz knjige. Ali, onda sam pomislio kako su upravo one bile razlog pisanja, te bi bilo nepravedno izostaviti ih. Ne očekujem da će se svima dopasti. Ne moraju i ne mogu. Subotičanima će možda biti zanimljiv samo dio koji govori o Subotici i vremenima koje smo tamo skupa proživjeli. Oni koji su došli kao stranci u Sloveniju možda će se prepoznati u nekim mojim doživljajima. Zagorcima će biti zanimljivo kako ih ja vidim. A obitelji će se pak podsjetiti na neke davne, prošle lijepe trenutke i na ljude koji više nisu s nama. Svakome nešto, ali ne nužno za svakoga. Ali, jedno bez drugoga ne bi moglo.
– Saša Muminović Ljubljana, 2018
Bilješka o autoru:
Saša Muminović, rođen u Hrvatskoj, odrastao u Srbiji, trenutačno na privremenom radu u Sloveniji, koji će postati trajan. Beskompromisan ljevičar s osjećajem za pravičnost, što ga često dovodi u neprilike. Ne može držati jezik za zubima. Nikad nije bio lažno skroman i za sebe kaže da je ambicija koja hoda. S rukama potpuno nespretan, a za bilo kakav sport nezainteresiran. Prečesto je u pravu da bi se to moglo ignorirati. To mu daje satisfakciju da barem pomisli kada ne smije reći told you so jer je ipak nešto naučio tijekom svih ovih godina. Iz predgovora: Saša je Saša, nije Aleksandar, nije Aco; Saša nije doktor koji liječi ljude, Saša nije pisac (kolike su zasluge kućne sociologinje, njegove Mojce, koja mu je objasnila vid egzistencijalne upitnosti od pisanja, nije bitno koliko je važno; a i Cija, simptomatični oblik jezičnog izričaja trogodišnje kćeri Lucije, vjerojatno bi nešto rekla da ju se pita); Saša mnogo toga nije, ali jest sve ono što je ispisao u koherentnim crticama svoje autobiografske proze. – Srebrenka Hotko-Cernić, Kamanje, 2018.
