Tjedan posvećen jednom od najznačajnijih hrvatskih književnika ispunile kazališne predstave, dobra glazba i književna događanja. Đuretić: Ponosan sam na osvojenu nagradu jer me svrstava u krug najistaknutijih hrvatskih književnika
Otvorenje izložbe Donacije Matijaš koja prikazuje 123 djela hrvatskih umjetnika započeli su Dani Ksavera Šandora Gjalskog.Već je idućeg dana ova kulturna manifestacija nastavljena dodjelom Male nagrade Gjalski.
Talentirani mladi pisci
Nagrada je dodijeljena 27. puta, a na natječaj je pristigao 61 rad iz 18 škola. Povjerenstvo u sastavu Željka Horvat, Ines Krušelj -Vidas i Valerija Novak izabrale su pet pohvaljenih radova i tri nagrađena. -Moram priznati da su radovi bili jako dobri, a uglavnom se bave tematikom odrastanja, tematikom pejsažne ljepote Zagorja, a ima i nekoliko žanrovskih i izmaštanih radova. Drago nam je da je bilo i kvalitetnih kajkavskih radova – rekla nam je Krušelj Vidas. Radovi koji su pohvaljeni su rad Blaža Ordanića ‘Legenda o ljetu’, Josipa Čekolja ‘Lutanje gradom’, Vita Lončarevića ‘Zbunjola’, Lucije Hlupić ‘Vinagora’ te Vanje Kunšteka ‘Agent Pep i nestanak miševa’. Treću je nagradu osvojila Ines Vlahović s radom ‘Bila sam dječak’, drugu Anica Rumiha s radom ‘Kaukva so tou deca nes’, dok je prvo mjesto osvojio sjajan rad Mateje Lisak pod nazivom ‘Vinograd’. -Ova mi nagrada jako puno znači jer sam napisala rad o djedovoj smrti i o tome koliko mi on znači. Taj mi je rad pomogao da bi mogla lakše proživjeti djedovu godišnjicu smrti – rekla nam je pobjednica. Pri čitanju pobjedničkog rada, Mateja nije uspjela suspregnuti suze za što ju je publika nagradila pljeskom podrške. Njena mentorica Melita Petriš Banovec rekla nam je da je Matejin rad na natječaj poslan netaknut, bez ikakvih njenih prepravaka i intervencija.Istog je dana održana kazališna predstava ‘U zajedničkom stanu’, a slijedećeg je dana, u srijedu,u prostoru Gimnazije Antuna Gustava Matoša održano predstavljanje Radionica kreativnog pisanja, Fotoradionice i Likovne radionice umjetničke grafike.
Sofija Cingula oduševila glasom
Dodjela Nagrade Gjalski za učenike srednjih škola Krapinsko-zagorske i Varaždinske županije. Prvu je nagradu osvojila učenica Lucija Švaljek iz SŠ Krapina s radom ‘Ma može’. Priča je to o ljubavi djevojke visoke 180 centimetara i dečka znatno nižeg od nje. Priča obiluje humoreskom, a napisana je kolokvijalnim govorom. Drugu nagradu dijele Vedrana Petrovečki iz zabočke gimnazije s radom ‘Kada svijet postane prevelik’ i Maja Košutić iz SŠ Krapina s radom ‘ Jedna misao dalje’. Pohvaljene su i Lucija Kušan s radom ‘Kip Gornje Stoubice vu zimu 2012.’, Lucija Horvat s radom ‘Lica koja nas okružuju’, Stella Ban s radom ‘Pouka o ljubavi ili kako se ljubav množi, a ne dijeli’,Tea Jurinčić s radom ‘Ponovno svoj’, Katarina Plancutić s radom ‘Imaju li grlice menstruaciju’, Lorena Sitarić-Knezić s radom ‘Voliš li život’ te rad Memorijska kartica, Marina Medveda, jedinog dječaka među nagrađenima. Prosudbeno povjerenstvo činile su Vlasta Horvatić-Gmaz, Irena Labaš-Veverec i Marija Lamot. Subota je bila rezervirana za onaj najsvečaniji događaj, dodjelu nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2012. godinu. Ovogodišnji dobitnik Nikola Đuretić sa svojim je proznim djelom ‘Almanah smrti i nestajanja’ osvojio komisiju. Okupljene je na svečanosti pozdravio gradonačelnik Zaboka Ivan Hanžek, a ovacije je izazvao nastup operne pjevačice, rodom Zabočanke, Sofije Cingule. Nakon što su članovi Povjerenstva obrazložili zašto su nagradu dodijelili Đuretiću, predsjednik Društva hrvatskih književnika Božidar Petrač rekao je nekoliko prigodnih riječi.Naravno, i dobitnik nagrade pripremio je prigodan govor i zahvalio svima koji su ga podržavali. Na samom kraju svečanosti dodjele, glumac Dubravko Sidor pročitao je dva odlomka iz nagrađene knjige te se još jednom pokazao kao odličan interpretator.
S ovogodišnjim dobitnikom popričali smo o osvojenoj nagradi i nagrađenoj knjizi.
ZL: Koliko dugo je nastajala knjiga, koliko dugo su nastajale pripovjetke?
Đuretić: Neke pripovijetke sam počeo pisati dok sam bio u londonskom egzilu, a neke su završene pretprošle godine. Budući da sam ja pripadnik te takozvane generacije ili naraštaja hrvatskih fantastičara prvotno sam zamislio cijelu zbirku posvetiti mojim kolegama iz tog naraštaja. Na kraju sam onda odustao od te ideje tako da je malo duže trajalo nastajanje knjige. To se događa i s drugim knjigama jer ja obično tako radim. Vrlo često pustim da nešto fermentira u meni, a onda kad mislim da je stvar gotova sjednem pa počnem stavljati stvari na papir.
ZL: Kako ste došli na ideju da napišete pripovijetke takve tematike i da ih objedinite u zbirku?
Đuretić: Ideja mi je sasvim slučajno došla kada sam naišao na jedan spis o ljudima koji su nestali iz nepoznatih razloga i kojima se nikad nije ušlo u trag. Kao što je i poznato, svi likovi iz zbirke su stvarni ljudi živi ljudi koji su postojali i koje sam literarno obradio. Neke od tih likova sam osobno poznavao. Odlučio sam da pokrijem što veće vremensko razdoblje, pa je tako prva priča iz antičkog vremena, a posljednja se bavi ratom na području BIH u devedesetim godinama.
ZL: Možete li uopće od tih pripovjedaka izdvojiti koja Vam je najdraža?
Đuretić: Ne. Mislim da to ni jedan pisac ne može. Svaka mi je draga na svoj način i svaka ima drugačije odjeke u meni .
ZL: Koliko Vam znači ova nagrada?
Đuretić: Nagrada mi iznimno mnogo znači zbog više razloga. Jedan od njih je njezin ugled i dugovječnost same nagrade. Drugi razlog jest što je druge godine zaredom nagrađena zbirka pripovjedaka, a treći je to što me ta nagrada svrstava u krug najvećih hrvatskih književnika kao što su Brešan, Pavličić, Tribuson, Majdak, i naravno Ivan Aralica.
