POZIV NA OTVORENJE IZLOŽBE „Love Plants“ Bane Milenković 28. rujna 2018.

26.9.2018. Kultura

PUČKO OTVORENO UČILIŠTE ZABOK 

POZIVA VAS NA OTVORENJE IZLOŽBE  „Love Plants“ Bane Milenković u petak 28. rujna 2018. u 18:00 sati VELIKA GALERIJA GRADA ZABOKA, Zivtov trg 10

O IZLOŽBI:

Nakon nekoliko desetljeća kontinuirane prisutnosti na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni, primijetila bih za opus Baneta Milenkovića kako je prvo što zapažamo na njegovim slikama odsutnost ljudi. Ostavimo za tren po strani umjetnikovu posvećenost istraživanju problema i mogućnosti klasične dvodimenzionalne štafelajne slike, kao i problema perspektive, teksture / materije i boje. Kritika je do sada u više navrata isticala kako je Banetov svijet slikarstva biofilan i zoofilan (Tonko Maroević; Zvonko Maković; Zoran Ferić), i kako je sustavno pomanjkanje ljudi / portreta u njegovom opusu signal kritičke svijesti prema suvremenoj, kataklizmičkoj civilizaciji.

I dok je u ranijim ciklusima slika nastavljao morfološko-motivsko-kolorističku dionicu nekih od naših najpoznatijih pejzažista, marinista i kolorista 20. stoljeća, u zadnje se dvije godine Bane Milenković analitički vraća svojim akademskim korijenima i problemskom iskustvu mrtvih priroda svojeg profesora s Akademije Ferdinanda Kulmera. Tamo gdje se Kulmer problemski zadržao na temi mrtve prirode između 1954. i 1955. godine, s idejom inverzne perspektive objekata i predmeta na slici, ali izrazito tonski i materično podslikanih i preslikanih pozadinskih planova slike, Bane Milenković danas vidi, otvara i stvara nove mogućnosti. To nije klasični hommage velikom mentoru ili posljedica pomanjkanja ideja, već rezultat slikarevih misaonih procesa koji mu nakon dugačkog perioda afirmirane pozicije na hrvatskoj sceni omogućuju da slika „za sebe“, dakle, analitički, kontemplativno i meditativno. Pa kao što su uvijek na Banetovim slikama predmeti imali neki svoj posebni život – još iz vremena lirsko-nostalgičnih prizora Mediterana u osamdesetim i devedesetim godinama 20. stoljeća – gdje su motivi otoka, kućica, parobroda i brodića, biljaka te dima iz dimnjaka kuća i parobroda djelovali potpuno živo i oživljeno, tako su i biljke u umjetnikovom novom ciklusu slika žive. Kao da se opiru žanru klasične mrtve prirode.

Taj fenomen može se trasirati u ranije dijelove Banetovog opusa, jer su na brojnim platnima biljke dimenzijama često poprimale značajke živih bića s dalekom simboličnom porukom kako nema dvojbe tko je prvi nastanjivao Zemlju prije čovjeka. Banetov opus nije antropocentričan, ali nije niti protiv ljudi. U svojoj mediteransko-vojvođanskoj melankoliji, ali i iskustvu snage elementarne prirode, umjetnik svoju filozofsku poziciju određuje kroz tezu kako nam je Priroda nadređena i neusporedivo moćnija od čovjeka. Kao da nas stalno želi podsjetiti da su sve naše materijalne i statusne želje i fiksacije prolazne, slikar kroz svaki svoj prizor ukazuje na potrebu za empatijom i emocijama koje bismo trebali razvijati prema biljnim vrstama mnogo starijima od nas – i za koje je recentno znanstveno dokazano da imaju vlastitu svijest i emocije. Bilo bi možda pretjerano zaključiti kako slike Baneta Milenkovića otkrivaju panteistički senzibilitet, ali ne možemo zanijekati činjenicu kako su „sve stvari napravljene od ljudske ruke na njegovim slikama prozirne i nestalne, dok je sve ono što je stvorila priroda zadržalo svoju umirujuću kompaktnost“ (Zoran Ferić).

U tom vlastitom kraljevstvu biljnog svijeta, umjetnik jednako posvećeno problematizira Zlatni rez na slici, nizanje dubinskih planova, perspektivnih skraćenja, uvođenja tzv. ubrzane perspektive i namjernih deformacija koje pokušava uspostaviti ne samo segmentima naslaga pigmenta i poteza, već kombiniranjem klastera toplog i hladnog spektra boja, kao i komplementarnih parova bojâ. Upravo je to svojstvo ono što razlikuje opus Baneta Milenkovića od drugih standardno dobrih slikara: nikada ga nije povuklo tržište i pozicija slikarske zvijezde, kao što njegovo slikarstvo nikada do sada nije otišlo prema opasnim sferama dekorativne dopadljivosti i banalnosti. Dopadljivost kao vrlinu su u njegovim djelima vidjeli i upisivali neki konzumenti tog slikarstva, ali samom slikaru to nikada nije bio motiv, niti cilj. On je uvijek ostao kontemplativno zatvoren u probleme slike. Zato je metijerski uspješno nadrastao ograničenja Nove slike osamdesetih godina prošlog stoljeća, previranja postmodernih citata i parafraza u devedesetim godinama 20. stoljeća ili zadnji nalet hiperrealizma u drugom desetljeću 21. stoljeća. I možda je u ovom trenutku više nego ikada do sada razvidno kako su korijeni Banetovog rukopisa vezani uz svijet fovističkih predaka (Dufy), prvog vala njemačkog ekspresionizma(Gabriele Münter; Pechstein; Schmidt-Rottluff) i francuskog modernog slikarstva prve četvrtine 20. stoljeća (Vlaminck; Derain), upravo onih postulata s kojima ga je trajno inficirao i „infišao“ Ferdinand Kulmer. S Banetovih slika na promatača se više ne prenosi klasični lirski zanos, teška melankolija ili egzistencijalna frustracija – to je mirna idila mogućnosti za kontemplaciju, koja se javlja u zreloj dobi, kada umjetnik već dobro razumije vlastite unutrašnje raspone i labirinte, i kada se na platnu ne laže samom sebi.

Iva Körbler

BIOGRAFIJA: Bane Milenković (Novi Sad, 1963.), hrvatski slikar; Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn završio u Zagrebu, gdje je i diplomirao slikarstvo na ALU 1988. godine u klasi prof. Ferdinanda Kulmera. Osim slikarstva bavi se kiparstvom, keramikom i scenografijom. U javnim prostorima izvedena su njegova tri rada (SRC Mladost Zagreb, Park skulptura Golubinjak i Balduso u Italiji). Bio je sudionik mnogih međunarodnih likovnih simpozija (Francuska, Italija, Slovenija). Izlagao je na više od 90 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu te preko 130 skupnih izložbi. Dobitnik je 12 nagrada u zemlji i inozemstvu za slikarstvo i scenografiju. Djela mu se nalaze u fundusima muzeja (Moderna galerija, Zagreb; MUO, Zagreb; MMSU, Rijeka) te u brojnim privatnim kolekcijama te javnim institucijama.

Slikarski opus Baneta Milenkovića danas ima jedinstvenu poziciju unutar suvremenog hrvatskog slikarstva. Nastavljajući liniju nekih od naših najvećih pejzažista, marinista i kolorista, poput Joba, Kaštelančića, Lubarde, Murtića, Dalibora Paraća i Kuliša, Milenković je stvorio zavodljiv i autentičan slikarski izričaj. Ludička, odnosno, zaigrana komponenta njegovog rukopisa, koju smo u jednom trenutku promatrali kroz prizmu tzv. dječjeg crteža, imala je korijene u svijetu fovističkih predaka (Matisse, Dufy). Bane je od svojih početaka do danas ostao podjednako liričar i nostalgičar koji nas je u našoj depresivnoj poslijeratnoj stvarnosti vitalistički liječio bojom i veselim motivima otoka, kućica, brodova i brodića, biljaka te dima iz dimnjaka parobroda i otočkih kućica, ali bez traga površnosti ili dekorativnom, dopadljivom slikarstvu, već blizak autentičnoj mediteranskoj melankoliji. Međutim, iza uvijek prepoznatljive slikarske morfologije, Milenković je sustavno radio na problemima slike i preskakanju granica metijera. Ideje iza takve umjetnikove slikarske ikonologije danas se prenose i na keramičke površine uporabnih predmeta (zdjele, table i stolići za sushi, pladnjevi za ribu, tanjuri) koje su tako oslikane, dok su ženske i muške cipele svedene na znak, novi umjetnički objekt malog formata, odnosno, na pravi karakter skulpture, bez funkcionalne namjene, čime se još više potencira odsutnost ljudi u umjetnikovu opusu.

 Bojana Birač, voditeljica galerije

  • Ispiši: