1957. godine nije bilo kompjutora ni televizora, 83 učenika prve generacije srednje ekonomske škole krenulo je na drugu stepenicu svog obrazovanja. Bilo je to lijepo i pomalo romantično vrijeme, kada je znanje- bilo na cijeni. Četiri godine kasnije spomenuti su đaci maturirali. –Društvo je jednostavno vapilo za nama. Mnogi od nas su se već sutradan zaposlili, a veliki broj nas, nastavio je studirati uz rad ili samostalno. Pridonijeli smo razvoju svojih sredina i educirali mnoge generacije ekonomskih djelatnika – prisjetio se zlatnih vremena Ivan Domitrek, dugogodišnji rukovoditelj u bivšem SDK i jedan od članova organizacijskog odbora za proslavu.
Cijenjeni radnici i stručnjaci
I zaista, bez ikakvih skromnosti ovi su ljudi sve do prije desetak godina bili cijenjeni radnici i stručnjaci, a veliki broj njih završio je na rukovodećim funkcijama u brojnim poduzećima diljem Zagorja. Čak 60% posto od ove generacije završilo je barem višu školu.
I danas, poslije 50 godina redovno se sastaju svakih 5 godina. Uvijek su to dirljivi susreti puni emocija. Nažalost, vrijeme i bolest se ne mogu zaustaviti. Od njih 83, 21 učenik više nije među živima. Glavna organizatorica ove priredbe, Marija Vranješ, nakon prozivke pročitala je imena svih njih, a nakon toga, prisutni su im se odužili minutom šutnje.
No, na veliko oduševljenje svih prisutnih pojavila su se i dva profesora iz te prve generacije, Slavko Bakić i Radoslav Bidikov. Obojica su se vrlo duhovito, ali i dirljivo obratili zlatnim maturantima. – Vi ste moji prijatelji, a ne samo učenici – istaknuo je prof. Bakić. Kada je prof. Bidikov prenio pozdrave svoje teško bolesne supruge Smiljke, također profesorice, učionom se prelomio pljesak.
Mirica Blanco stigla iz Zaragoze
Na ovaj, svojevrsni zlatni pir, Mirica Blanco (rođena Škrlec) stigla je u pratnji supruga Fernanda čaka iz Zaragoze. Nije joj bilo teško 17 sati voziti se u autu. – Ovo se ne propušta. Bila sam i na 45 godina. Veseli me kaj se vidimo, no žalosti me što nas sve više nedostaje. Odaziv je fantastičan, samo jednom u životu se slavi 50 godina mature, a mnogi to na žalost i ne dožive – govori nam Milica, čije je suprug Fernando prije dva tjedna u Španjolskoj proslavio istu obljetnicu.
Nakon okupljanja i slikanja u srednjoj ekonomskoj školi u Zaboku, društvo se preselilo u restoran Zagi u Oroslavju. – Plesali smo do ranih jutarnjih sati. Drugi dan su me nazvale mnoge moje kolege i istaknule zadovoljstvo organizacijom naše zlatne obljetnice. Osjećali smo se kao pedesetogodišnjaci.Jedva čekamo slijedeći susret – riječi su predsjednice organizacijskog odbora Marije Vranješ, čiji je i brat Božidar Boić također dio ove generacije, a oni su bili jedini brat i sestra u njoj. Iznjedrila je ova generacija i jedan bračni par, Jelenčić Darka i Ivanku, no oni su, nažalost, bili spriječeni doći na proslavu. Na proslavi se zbog obaveza nije pojavio ni nitko iz grada, ali ni iz same uprave ekonomske škole, što se nikako nije smjelo dogoditi. No, zlatni se maturanti nisu previše obazirali na to.
Lijepe poglejme svoju figuru, zberime najljepšu manduru, zrihtajme obraz i frizuru, obujmo komotne cipele tere ne tiščuju, i na put u Zabok, naj nas glediju.
Vreme tak brže leti, i prejde lepi čas, zate dojdite pajdaši, već nebu duge nas – riječi su pjesme Zdravke Tkalčević napisane za tu prigodu.
Izvor: Tomislav Zrinšćak, Zagorski list
