PUČKO OTVORENO UČILIŠTE ZABOK POZIVA VAS NA OTVORENJE IZLOŽBE HAJGA
“tu doma sem taki”
Sandra Šamec / Franjo Ordanić
utorak, 1. rujna 2020. u 19:00 sati
GRADSKA GALERIJA ZABOK, Zivtov trg 10/I
________________________________________________
_________________________________________________
Izložba sadrži 70 hajga sa poteza Kumrovec – Gornja Stubica. Dodatak izložbi čini 14 crno – bijelih hajga koje su ove godine objavljene na web stranici BLACK & WHITE HAIGA / HAISHA i visoko pohvaljena hajga sa međunarodnog natječaja Santoka.
Glazbeni gost otvorenja je naš poznati jazz pijanist Jurica Vugrek.
Prije samog otvorenja izložbe održat će se i radionica foto – hajga u kojoj će tandem Šamec / Ordanić prisutnima prezentirati načine i tehnike izrade foto – hajge. U uvodnom teorijskom dijelu će se kratko govoriti o haiku i fotografiji uz prigodne primjere, a u završnom praktičnom dijelu će sami sudionici moći kreirati svoje hajge.
Ulaz na izložbu i radionicu je besplatan.
Ljubazno molimo posjetitelje koji bi željeli sudjelovati na radionici da svoj dolazak unaprijed najave na e-mail: franjo.ordanic@gmail.com do 31.08.2020.
Posjet galeriji je uz obavezno nošenje zaštitnih maski za lice.
___________
OSVRT na drugu izložbu foto-hajga Sandre Šamec i Franje Ordanića
Nesputan likovno-poetski iskaz prepun spoznaja: Tu doma sem taki
Ponovljena suradnja dvoje oroslavskih kreativaca. Još jednom isprepleli su svoje umjetnički ustrojene nutrine, poetsko-likovnog naboja. Organizacijom druge izložbe foto-hajga pod naslovom Tu doma sem taki dvoje umjetnika ovog podneblja, ali i ponudom domaćih zagorskih motiva (za razliku od prve izložbe kad smo uživali u brojanju svjetskih meridijana i paralela) iznova nas oduševljavaju: vrsna i dokazana oroslavska fotografkinja Sandra Šamec i uspješni oroslavski haijin Franjo Ordanić. Dvoje laureatiziranih umjetnika: Jer, oni su tu doma taki. Pa i jesu, jer žive u Oroslavju. A i u umjetnosti kojom se bave oni su doma. Fotografkinja Šamec svojim aparatom bilježi krasne foto-zapise motiva, koji joj dotiču dušu u trenutačnom okruženju, na njezinim pohodima svima nam prepoznatljivim prostorima zagorskog frtalja. Najčešći su krasni motivi s naglašenim, ali balansiranim kadrom zagorske prirode.
Autorica fotografija ima pronicljivo oko i snažno razvijen osjećaj za likovnost, dok naš haijin Ordanić na odabranim fotografijama svojom darovitošću za najkraću poeziju na svijetu pomno aplicira svoje promišljene haiku zapise. U ovoj slobodi stvaralačkog duha široko je prostranstvo ljudskih umjetničkih duša dvoje nadahnutih autora koji prelaze međe u prostoru i vremenu, a fokusiraju se na doživljaje trenutka u velikoj prirodi oko malih ljudskih bića u ovozemaljskoj ograničenosti materijalnim dobrima, no, bogatstvom slobodnog duha. Mislim da iskonska umjetnička misao podrazumijeva navedene spoznaje. Stvaralački duh dvoje autora uspješno izražava likovno-grafološku formu izvjesne tajnovitosti hajge (u ovom slučaju foto-hajge). Istražujući pitomu egzotiku kajkavskog kraja fotografkinja Sandra izvježbanim okom zapaža one efektne trenutke u krajobrazima kojima putešestvuje i bilježi ih fotoaparatom, ali foto-uradak je pročišćen, bez suvišnih motiva koji bi eventualno opterećivali umjetničku i drugu fotografiju. Sandra učinkovito zna za mjeru u oku svojeg foto-objektiva. A haijin Ordanić mudrim trostihom na sliku prianja čar i estetiku haiku pjesme. I dobivamo poetiziranu likovnost, hajgu. I zaista shvaćamo da oni su tu doma taki.
Pojašnjenje hajge, između inih, odlično je izrekla prof. Vida Pust Škrgulja u tekstu „Pismo iz muzeja“ objavljenom u časopisu za haiku Iris, 2018. godine:
„Hajga je likovna „sestra“ haiku poezije, a u osnovi izvire iz kineske tradicije 7. stoljeća, u vrijeme dinastije Tang, kad se njegovalo povezivanje slikarstva, poezije i kaligrafije u jednu cjelinu, nazvanu „Tri savršenstva“. U svoj danas poznati oblik razvila se u Japanu tijekom 17. i 18. stoljeća, kad su hajgu kao „likovni haiku“, uz mnoge druge autore, stvarali Nonoguchi Ryuho, Morikawa Kyoroku, Sakaki Hyakusen, Takebe Socho, Yosa Buson, a i veliki Matsuo Basho.
Prvobitnu japansku hajgu u osnovi sačinjava jednostavan, često akvareliran crtež svijetlih boja, bez suvišnih detalja, dopunjen kaligrafskim zapisom haiku pjesme koja jednostavnošću i ljepotom stila odgovara slici. No, u japanskoj tradiciji slika nije ilustracija ili objašnjenje haiku pjesme, već svaki oblik kreacije govori vlastitim jezikom, dajući svoj doprinos ukupnosti doživljaja.
U novije vrijeme, na mjesto crteža često dolazi fotografija, a zapis haiku stiha nastaje na ekranu računala, no, uz njih još uvijek nastaju i hajge u tradicionalnom stilu, dok osnovna pravila jednostavnosti estetike i autonomije izričaja poštuju i moderni oblici hajge.“
Naš svjetski poznati i priznati akademik, bard haiku poezije, matematičar i japanolog, prof. dr. Vladimir Devide rekao je:
„… haiku-doživljaj može biti reflektiran i registriran u bilo kojem obliku umjetnosti: u poeziji, slikarstvu, glazbi, filmu pa čak i u nekoj gesti iz svakodnevnog života. Tamo gdje je zabilježen autentičnom spontanošću izazvat će kod senzibilnog čitatelja, gledatelja ili slušatelja rezonanciju iskonskog doživljaja umjetnika.“
Pravi haiku mora proći test Onitsurina zahtjeva: „Makoto no hoka ni haikai nashi“ – Izvan realnosti, istinitosti, iskrenosti, nema haikua.“ Isto vrijedi i za sliko-pjesmu ili pjesmo-sliku, hajgu. Trenutak doživljaja memoriran u pamćenju foto-objektiva nadahnjuje zapis u formi haikua, a pjesmo-slika, hajga, potiče nove momente sjećanja i doživljaja. Umjetnici Sandra Šamec i Franjo Ordanić nude nam suptilnu umjetnost s porukom: Ovaj život je kratak, a umjetnost trajna… I zato uživajte u trenucima koje ste odlučili odvojiti za umjetnost. Hajgu treba promatrati s pažnjom i koncentracijom da bismo nutrinu pripravili na hajga-osviještenost. Dušu treba pripremiti da s razumijevanjem prima i interpretira signale koje emitiraju osjetila uranjajući u pjesmo-sliku ili sliko-pjesmu. Zastanite pred fotografijom-hajgom kao gledatelj, ali i čitatelj. Nudi vam se vrlo poticajna interakcija kojom vam autori otvaraju mogućnosti da „uronite“ u foto-uradak i aplicirani haiku-trostih, da proživite opisano riječju i slikom, ali i obogatite njihovo značenje premještanjem percepcije viđenog i pročitanog u neki sasvim novi kontekst.
U promišljanju o ovom likovno-poetskom poduhvatu autori se okreću podneblju koje ih je obilježilo kajkavštinom, dakle, dominira zagorsko carstvo prirode: ima tu flore, ponešto faune, atmosferskih fenomena nad pitomim bregima, crkvi, starih kuća u Kumrovcu, kleti, bačvi… sve u svemu oduševljenost zagorskim vizurama, jer, tu doma sem taki. Ovo promišljanje izraženo je u hajgi o vrijednim i marnim Zagorcima koji žive u lijepom okruženju:
predgrađe raja
Božja gruda na poklon
zaslužnima
Dozirana prikrivenost, ali u jednostavnosti i minimalizmu koje hajga nalaže nalazimo u primjeru hajge:
goruća želja
u trenutku zbližila
bezbroj pogleda
Dakle, u lebdećem lampionu svijeća je upaljena i puštena da ode u noćnu tminu sa u sebi zamišljenim željama ponaosob. Dok mnoštvo (koje na fotografiji ne vidimo) sa svojim tajnim, a glasno neizrečenim željama prati goreće svjetlo, pogledi su im emocionalno zbliženi (mada ljudske poglede ponaosob ne vidimo), ali haiku apliciran na fotografiju, zapravo sve zajedno u svojoj eleganciji, jednostavnosti, a tajnovitosti, priziva takvu misao.
U šetnjama koje poduzimamo da bismo se riješili stresa, barem na trenutak, upravo brige guramo u privremeni zaborav, zatomljujemo ih u tom trenutku:
podnevna šetnja
brige ostale na slijepom
kolosijeku
Primjer doziranog humora naslućujemo kroz hajgu na koju je apliciran senryu trostih (senryu govori o ljudskim aktivnostima i karakteristikama):
oklada
iza ponoći ukrasti
metlu
Izazivanje podsmijeha, jer kakova je to oklada iz urušenog i napuštenog objekta krasti metlu, a upitno je i stoji li metla uopće u praznom objektu. Ali, hajga dozvoljava i prisutnost mrvice straha, jer nije ugodno ulaziti u polusrušeni i zanemareni objekt i to iza ponoći.
Ili doziranje blagog humora kroz doživljaj hajge s ovcama na ispaši:
ljetna sezona
radnici s juga došli
k nama
Rjeđe je po pitomim obroncima Zagorja vidjeti ovce na paši, jer navađeni smo ih gledati prema priobalju i po otocima, no, autorica fotografije nudi nam i ovu pomalo začudnu situaciju.
Zgodan primjer hajge s aplikacijom senryu-trostiha:
zlatni pir
mladenci preko praga
prenijeli štake
Nekad davno mladi se par uzeo. Slave obljetnice braka pa evo i zlatnog pira. No, prošle su godine, noge su oslabile. Nekad lijepa kuća sad je drvena starica. Kao što bi nekad mladoženja prenio mladu preko praga u njihov zajednički dom, ovom prilikom zbog nemoći, ali i simbolički, prenose štake u trošnu zagorsku hižu.
Imamo priliku vidjeti i uradak gdje se u fotografiju intervenira grafičkom obradom u smislu kolaža, a apliciranjem humornog i ironičnog senryu-trostiha dobivamo zanimljivu hajgu, s prikrivenom porukom nasljednicima:
prije rogova
mladunčad još ne sluti
što vjetar nosi
Mnogi imaju Božićne želje. Mnogi djedovi i bake nadaju se i priželjkuju što prije doživjeti vlastito unuče. Pa tako uz Božić i jedan Djed Božičnjak (Mraz), uz pratnju vjernog vilenjaka priželjkuje na koljenu njihati vlastito unuče. Mislim da su se autori ovdje poigrali upravo s mojom zimskom ulogom Djeda Mraza, ali i mojom skorom ulogom pravog, životnog djeda jedne unučice.
Slijedi i ironizirano pitanje upućeno zagorskom puntaru Gupcu. Uvijek intrigantne teme filozofsko-egzistencijalnog karaktera:
A gdje ste danas?
Zar junaci žive samo
u pričama?
Ova hajga me podsjeća na onu sveprisutnu priču o hrvatskoj šutnji.
Kako se nacija iz dana u dan nalazi i grezne u sve nezavidniju gospodarsko-ekonomsku situaciju (prateći tiskane i elektronske medije), tu je hajga s Petricom Kerempuhom koji od dana Seljačke bune s ironijom prati horvacke zgode pa i dan danas po istini ima što reći:
običaji
pjesma u stopu prati
zdravlje nacije
Život nosi isprepletanje prošlosti i sadašnjosti na krasnoj fotografiji okovane gupčeve lipe u Gornjoj Stubici:
Krležijana-
prošlost i sadašnjost u
zagrljaju
Gupčeva lipa naša je dična prošlost, ali i stamena sadašnjost okovana novovjekim obručima koji simboliziraju zagrljaj. Ovdje je puntariju sa potlačenim i nezadovoljnim seljacima dizao Gubec beg, a i danas se ispod lipe čuje rogoborenje protiv loše situacije u Domaji. I to može ukazivati na izvjestan zagrljaj, jer, kažu: Buna traje! Ali zamislite eko-natpis našeg vremena: Ne gazite rojžice! ispod stabla lipe u kontekstu prošlosti, u vrijeme Puntarije. Namješta mi smiješak na lice.
U mnoštvu subjektivnih percepcija slike i stiha, bez obzira na razlike poimanja nijansirani doživljaji nisu pogrešni. To je za svakog promatrača i čitatelja prisutan njegov dar proniknuća ponaosob. I mnogi od vas će iščitavajući i promatrajući ponuđene uratke iznjedriti doživljaj: tu doma sem taki. Zato, s radošću preporučam još kulturnih događaja ovakve forme i sadržaja. A da ćemo naše umjetnike Šamec i Ordanić susretati iznova u galerijskim prostorima duboko se nadam, jer tu doma sme taki. Moje iskrene i cifraste čestitke navudrenim autorima i njihovim kreativnostima. Uživajte na ponuđenoj maštovitosti duha, srca i uma dviju umjetničkih osobnosti ovog podneblja. Hvala autorima Sandri Šamec i Franji Ordaniću na doživljaju koji su nam priredili svojim likovno-poetskim kreacijama.
Vladimir Šuk
_____________
ŽIVOTOPIS:
Sandra Šamec rođena je 1986. u Zaboku, a od svoje desete godine živi u Oroslavju. Nakon završetka opće gimnazije upisuje dvopredmetni studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje 2012. godine diplomira bibliotekarstvo na Odsjeku za informacijske znanosti i prevoditeljski smjer za ruski jezik na Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti. Po završetku studija započinje stručno osposobljavanje u Gradskoj knjižnici Oroslavje u kojoj danas radi kao ravnateljica.
Članica je Hrvatskog knjižničarskog društva i članica Upravnog odbora Knjižničarskog društva Krapinsko-zagorske županije.
Već u osnovnoj školi pokazuje veliko zanimanje za umjetnost u pravcu klasične glazbe, osobito klavirske, stoga upisuje Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u Zagrebu koju redovito pohađa usporedno s gimnazijom. Polazi klavirske seminare te sudjeluje na školskim produkcijama i natjecanjima.
Za vrijeme studiranja pojavljuje se ljubav prema sportu, najviše onom borilačkom te tijekom pet godina studija trenira tajlandski boks, savate boks i taebo.
Fotografijom se intenzivnije počinje baviti nakon završetka studija kada napokon pronalazi dovoljno vremena za putovanja izvan Europe. Posjećuje nekoliko velikih gradova Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Tajlanda, Kambodže, Kine i Filipina. Svoje doživljaje s putovanja ne zapisuje riječima, već ih bilježi fotografijama u obliku foto-putopisa.
Ipak, najdraži motivi su joj oni iz prirode u kojoj često provodi svoje slobodno vrijeme. Članica je planinarskog društva “Javor” iz Zlatar Bistrice. Aktivno planinari i bilježi nove fotografije pejzaža i krajolika netaknute prirode.
Prvu izložbu naziva „All Inclusive“ u suradnji s Franjom Ordanićem imala je 2017. godine u Gradskoj knjižnici Oroslavje, a ista je izložba 2018. bila postavljena i u Gradskoj galeriji Zabok.
„Tu doma sem taki“ naziv je druge zajedničke izložbe foto hajge koju ponovno postavlja u suradnji s haiđinom Franjom Ordanićem 2018. godine u Gradskoj knjižnici Oroslavje i u Gradskoj galeriji Zabok 2020.
Zajedno sa Franjom Ordanićem održava radionice foto-hajga i sudjeljuje u organizaciji literarnog natječaja „Haiku kraj mogile“.
The Haiku Foundation joj u svojoj galeriji objavljuje 30 hajgi nastalih u suradnji sa Franjom Ordanićem na engleskom jeziku u srpnju 2020.
_________
Franjo Ordanić rođen je 1973. godine u Laupheimu u Njemačkoj, a 1984. seli u Hrvatsku. Srednjoškolsko obrazovanje završava u Zagrebu u C.Z.O. „Rade Končar“ nakon čega upisuje Fakultet prometnih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Magistar je tehničke struke.
U poslovnoj karijeri sudjelovao je u izgradnji, širenju i vođenju nekoliko renomiranih domaćih i međunarodnih kompanija.
Od rane mladosti aktivno se bavi borilačkim vještinama od boksa, savate- i kick- boksa pa sve do Aikida u kojem je stekao crni pojas i zvanje majstora 1. Dan. Osnivač je Aikido kluba znakovitog imena Hohoemi ( jap. = osmijeh ).
Osim borilačkim sportovima, bavi se i streličarstvom te organizacijom kulturnih događanja i manifestacija poput „Ljeto u dvorcu Oršić“ i literarnog natječaja „Haiku kraj mogile“ te radionica foto-hajga u suradnji sa Sandrom Šamec. Sudjelovao je u stvaranju mjuzikla Zeleno blago.
Oženjen je i otac četvorice sinova. Već trideset godina dobrovoljan je darivatelj krvi.
Autor je zbirke haiku poezije „Kliktaj bradatih orlova“ u izdanju Gradske knjižnice Oroslavje koju objavljuje u tandemu s afirmiranim pjesnikom Vladimirom Šukom.
S poštovanjem,
Bojana Birač
voditeljica galerije
| OdgovorProslijedi |
